Difenhidramin i hipertenzija


Literatura Sažetak Alergijske bolesti u kojima su oni posebice učinkoviti jesu: urtikarija, anafilaksija i angioedem, alergijski rinitis, alergijski konjunktivitis, mastocitoze, kontaktni alergijski i atopijski dermatitis, reakcije na ubode kukaca, pruritičke dermatoze, dijareja, difenhidramin i hipertenzija reakcije, mučnine i povraćanja.

Antihistaminici su antagonisti receptora histamina koji utječu na histaminske receptore: H1, H2, H3 i H4. Alergijske bolesti lijekovi za tlak nazivi kojima su oni posebice učinkoviti jesu: urtikarija, anafilaksija i angioedem, alergijski rinitis, alergijski konjunktivitis, mastocitoze, kontaktni alergijski i atopijski dermatitis, reakcije na ubode kukaca, pruritičke dermatoze, dijareja, anafilaktoidne reakcije, mučnine i povraćanja.

Za suzbijanje alergijskih simptoma uporabljuju se sistemski sami ili u kombinaciji s kortikosteroidima, lokalnim dekongestivima, natrijevim kromoglikatom i antagonistima leukotriena. U radu se opisuju njihove patofiziološke značajke, indikacije, najčešće primjenjivani antagonosti H1 receptora i nuspojave.

H2-antagonisti rabe se u liječenju peptičkih bolesti i GERB-a. Kombinacije H1 i H2 antihistaminika dokazale su učinkovitost u kroničnoj urtikariji. Godine Difenhidramin i hipertenzija i E. Fourneau, Nakon toga razvijaju se brojni antagonisti H1-receptora prve generacije, zatim II. Ne primjenjuju se u trudnoći. Definicija Antihistaminici su klasični lijekovi koji se široko primjenjuju u liječenju različitih alergijskih stanja uzrokovanih histaminom i drugim medijatorima upale.

Patofiziološke značajke povećaj sliku Histamin je bazični amin malene molekularne težine koji nastaje iz L-histidina. U organizmu je prisutan u većini tkiva. U velikim koncentracijama histamin se nalazi u plućima i koži, a nešto je manje prisutan u probavnom sustavu. Nalazimo ga u bazofilima i mastociima te u želucu i histaminergičnim neuronima u mozgu.

Histamin sudjeluje u imunološkom odgovoru, regulaciji funkcije crijeva, te djeluje kao neurotransmiter. Oba histaminska glavna receptora, H1 i H2 široko su izraženi u organizmu. Nađeni su na neuronima, glatkim mišićima, epitelu i endotelu i na brojnim stanicama. H2-receptori smješteni su u sluznici želuca, glatkim mišićima, epitelu i endotelu.

H3 i H4 receptori znatno su manje izražajnosti. H3 su otkriveni na histaminergičnim neuronima, dok su H4-receptori visoko izraženi u koštanoj srži i na perifernim nesanica, hipertenzija stanicama. U alergijskim reakcijama humoralnog tipa alergen se veže s IgE protutijelom na mastocitima i bazofilima. Nakon formiranja kompleksa uslijedi degranulacija bazofila i mastocita te oslobađanje histamina i drugih kemijskih medijatora prostaglandini, leukotrieni koji se vežu s lokalnim ili drugim tkivom preko histaminskih receptora npr.

H1, H2, H3 sl. H1-receptori nalaze se posvuda u organizmu, najviše u koži. Vezanje histamina na receptore uzrokuje početak alergijske reakcije. H2-receptori nalaze se u parijetalnim stanicama želudca i vezanje histamina na te receptore potiče lučenje želučanog soka HCl. Lijekovi koji inaktiviraju H2-receptore jesu cimetidin, ranitidin, nizotidin i famotidin, te u svijetu roksatidin i niperotidin.

Pri djelovanju na H1-receptore nastaju svrbež, vazodilatacija, hipotenzija, glavobolja, tahikardija, povećana vaskularna permeabilnost, bol i drugo. Najizraženiji su ovi simptomi u anafilaksiji i angioedemu.

Antihistaminici su lijekovi koji neutraliziraju aktivaciju receptora histamina, a tako i histamina koji je važan posrednik upale, uzrokuje vazodilataciju, povećanu permeabilnost krvnih žila, svrbež, a ima i druge učinke na unutrašnje organe poput želudca i središnjega živčanog sustava. Aktivacija H1-receptora bitna je za udružene histaminske kožne simptome. Postoje različite vrste antihistaminika.

Različiti su mehanizmi djelovanja antihistaminika: 1. Prva generacija ima kratko poluvrijeme spazmalgon hipertenzija, može se primijeniti parenteralno i učinkoviti su u primjeni kod akutne anafilaktične reakcije. Budući da prolaze moždanu barijeru, uzrokuju sedaciju koja koristi za smanjenje svrbeža, no nisu pogodni za svakodnevne aktivnosti ni vožnju. Antihistaminici druge generacije ne prolaze moždanu barijeru, primjenjuju se difenhidramin i hipertenzija i općenito imaju dulje vrijeme poluraspada.

Antihistaminici mogu reagirati i s drugim lijekovima koji se metaboliziraju s istim enzimatskim sustavom kroz jetru makrolidi, barbiturati, ciklosporin i drugi. Svojom razgradnjom antihistaminici difenhidramin i hipertenzija interakciji s drugim lijekovima mogu uzrokovati kardiovaskularne simptome.

Podjela antihistaminika povećaj sliku Po svojem djelovanju, ali i nuspojavama antagonisti H1-receptora dijele se u tri generacije. Prva generacija H1-antihistaminika uključuje etilendiamine antazolin, pirilamin, tripelenaminetanolamine difenhidramin, klemastin, karbinoksamin, doksilamin, dimenhidrinatalkilamine klorfeniramin, bromfeniramin, triprolidin, deksklorfeniraminfenotijazine prometazinpiperazine ciklizin, klorciklizin, hidroksizin, meklizintriciklici i tetraciklici prometazin, alimemazin, ciproheptadin, azatadin, ketotifen, doksepin i piperidine ciproheptadin, azatadin, ketotifen.

Druga generacija H1-antihistaminika uključuje cetirizin, astemizol, akrivastin, feksofenadin, mizolastin, heksofenadin, loratadin, difenhidramin i hipertenzija, a lokalni azelastin, levokabastin i olopatadin. H2-antihistaminici su cimetidin, ranitidin, famotidin, nizatidin i amotidin.

U svijetu, osim njih, postoje još i roksatidin i niperotidin. Treću generaciju H1-antagonista čine: levocetirizin, desloratadin i feksofenadin Tablica 1. Antagonist H1 i H2-receptora sa značajnim antihistaminskim učinkom jest triciklički antidepresiv doksepin.

Triciklički antidepresivi Triciklički antidepresivi vežu se i za H1 i H2-receptore. Doksepin se najčešće rabi u liječenju rezistentnih oblika kronične idiopatske urtikarije, fizikalnih urtikarija i svrbeža difenhidramin i hipertenzija sistemnih bolesti. U nekim studijama pokazao je bolji učinak od difenhidramina u liječenju kronične idiopatske urtikarije. Nalazi se i u lokalnoj primjeni kao krema.

U difenhidramin i hipertenzija kronične idiopatske urtikarije, atopijskog dermatitisa, bolesnika i lichena simplex chronicus, doksepin krema znatno je smanjila svrbež.

Benigna hiperplazija prostate (BHP)

Sedacija je nuspojava oralne i lokalne primjene. Može uslijediti i tolerancija zbog regularne primjene. Njegova se primjena ne preporučuje za vrijeme dojenja i u trudnoći. U studijama nije dokazana sigurnost, ali ni djelotvornost primjene u difenhidramin i hipertenzija mlađe od 12 godina.

Oprez potreban pri indiciranju u starijih osoba zbog antikolenergičnog učinka, uključujući retenciju urina. Ne smije se primjenjivati uz inhibitore monoamino oksidaze, a bolesnici s depresijom trebaju se dobro monitorirati.

Doksepin može povisiti intraokularni tlak i ne treba ga primjenjivati u bolesnika s glaukomom. Indikacije za primjenu antihistaminika Antihistaminici se često rabe u liječenju alergijskih stanja i kožnih bolesti: urtikarije, akutne i kronične, i angioedema, difenhidramin i hipertenzija urtikarije i sistemne mastocitoze, anafilaktične reakcije, alergijskog rinitisa, alergijskog konjunktivitisa, atopijskog dermatitisa, pruritičke dermatoze, reakcije na ubode insekata, dijareje, pruritisa udružena s drugim stanjima, posebice u Hodgkinova limfoma, mučnine i za sedaciju antihisataminici prve generacije.

H1-antihistaminici mogu se unositi lokalno preko kože, nosa ili očiju ili sistemski, ovisno o prirodi alergijskoga stanja. Antihistaminici prve generacije djelotvorniji su u olakšavanju kašlja i prohodnosti dišnih putova pri prehladi od novih nesedirajućih antihistaminika. Prema Cochraneovoj sistematskoj revijiistraživanja antihistaminika u anafilaksiji nema relevatnih podataka za preporuku antihistaminika u liječenju anafilaksije.

Potreban je postupnik za liječenje anafilaksije.

otkucaja s hipertenzijom

Poseban oprez u liječenju s antihistaminicima Djeca, starija populacija, trudnice i dojilje podliježu strogim kriterijima za primjenu antihistaminika. U djece se primjenjuju u odgovarajućoj dozi nisko sedirajući H1 antihistaminici. Nuspojave: akutno trovanje je rijetkost, no zbiva se kao i halucinacije, ataksija, nekoordinacija i konvulzije. U starijih bolesnika zbog sniženja klirensa kreatinina komorbiditetna stanja i interakcije s drugim lijekovima su česta.

Mogu se razviti antikolergijski čimbenici, npr. U trudnica je ograničena primjena antagonista H1 receptora. Većina antihistaminika prema FDA Food and Drug Administration u kategoriji su B i C i uporaba antihistaminika može dovesti do intrauterinih malformacija rascjep nepca. U prva tri mjeseca trudnoće zabranjena je njihova primjena.

poput prosa liječenje hipertenzije

U prospektivnim studijama s H1 antihistaminicima, astemizol u trudnica nije uzrokovao intrauterinu retardaciju ili prenatalne komplikacije. U dojilja nisu provođene kontrolirane studije.

Nuspojave lijekova u gerijatriji

Poznato je da se putem mlijeka izlučuju: clemastin, difenhidramin, prometazin, tripralidin, cetirizin, loratadin, feksofenadin i desloratadin, no nisu poznati njihovi učinci na dojenčad. Stoga se ayntihistaminici ne koriste u dojilja.

liječenje cerebralnu vaskularnu hipertenziju

Nuspojave antihistaminika Neželjene su nuspojave poznate kad je riječ o H1-antihistaminicima prve generacije. To je uglavnom sedacija kao posljedica neselektivnosti. Ovaj je popratni učinak iskorišten u indikaciji za smirenje sedaciju te se uporabljuje bez liječničkog recepta. Ostale nuspojave H1 - antihistaminika prve generacije jesu: vrtoglavica, tinitus, zamućenje vida, euforija, gubitak koordinacije, strah, insomnija, povraćanje, drhtanje, mučnina, konstipacija, dijareja, halucinacije i psihoza.

Češći su u starijoj populaciji. Novi H1-antihistaminici druge generacije mnogo su selektivniji za histaminske H1-receptore.

Еще в автобусе Беккер смирился с мыслью, что его миссия провалилась.

Najznačajnije su nuspojave pospanost, umor, glavobolja, suhoća usta i mučnina. H1-antihistaminici prve generacije relativno su jeftini i u širokoj su primjeni.

Djelotvorni su u ublaživanju alergijskih simptoma, ali su ujedno i umjereni do jaki antagonisti acetilkolinskih receptora te antikolinergici. Ne uporabljuju se uz konzumaciju određenih jela i pića: alkoholna pića pivo, šampanjac, crno vino ; sirevi s plijesni ; riba crvena ; različite suhomesnate namirnice i povrće zelje, rajčica, gljive, kečap.

Zaključak Prednost novih antihistaminika jest selektivnost, bez interakcije su s drugim lijekovima, hranom i pićima, hipertenzija 1 stupanj 1 članak interakcije s transportnim crijevnim proteinima, difenhidramin i hipertenzija kardiotoksični i bez sedativnog su učinka.

Klasični antihistaminici prve generacije: klemastin, klorfeniramin, difenhidramin, hidroksizin posjeduju sedirajući učinak. Antihistaminici druge generacije: terfenadin, akrivastin, astemizol, cetirizin, loratadin, mizolastin, kao i njihovi derivati znatno manje sediraju. Antihistaminici treće generacije: feksofenadin, desloratadin i levocetirizin imaju daljnju prednost i nisu kardiotoksični, niti sedativnog učinka.

Drugi nazivi za benignu hiperplaziju prostate su benigna hipertrofija prostate, uvećana prostata i BHP. To se povećava na 40 do 50 procenata kod muškaraca starosti 51 do 60 godina i na preko 80 procenata kod muškaraca starijih od 80 godina. Simptomi uzrokovani BHP-om su često mokrenje tokom dana i noći, spor, isprekidan ili slab mlaz urina, kako i curenje.

Antagonisti H2 -receptora i dalje se rabe za gastrointestinalnu problematiku i u liječenju kronične urtikarije. Antagoniste H1-receptora zbog lipofilnih značajki treba s oprezom ordinirati oboljelima od epilepsije i djeci. U bolesnika s poremećajem srčanog ritma potreban je oprez zbog eventualnih kardiotoksičnih nuspojava. U trudnoći treba izbjegavati difenhidramin i hipertenzija, uz izuzetak klemastina.